Bio je purgerska desetka prije desetke. U doba dok su igrači još uvijek trčali u dresovima bez broja na leđima “gospon Milan” je bio – taj. Profil desetke u svakom smislu: po poziciji na terenu, ulozi vođe, karizmi, tehničkim finesama... I još su ga tada, u igračkoj karijeri, zbog njegova uglađenog ponašanja, profinjenih manira, mirnoći i susretljivosti zvali “gospon”, a tako je, dakako, bilo i kasnije u njegovoj jednako bogatoj i dojmljivoj trenerskoj karijeri.

Rođen je 27. rujna 1915. u Zagrebu,a uz purgerski je klub bio izravno vezan još od svoje 14. godine, prošao juniorski i igrački staž, kasnije radio kao glavni strateg, asistent u stožeru, trener juniora, direktor nogometne škole, tehnički tajnik... Praktički je cijeli život na različite načine u gotovo kompletnoj stručnoj piramidi aktivno bio vezan uz Dinamo.

Njegovu je profinjenost možda najbolje ilustrirao “štiklec” da nikad nije bio isključen iako je slovio kao čvrst igrač koji je često bio u duelima. Bio je pojam fair-playa.

U Gradjanski je, dakle, došao s navršenih 14, a već dvije godine kasnije debitirao u službenoj utakmici za prvu momčad, i to u gromkoj pobjedi protiv Primorja iz Ljubljane čak s 10-0, u doba kad je trener plavih bio mađarski strateg György Gyuri Molnar. U purgerskom je dresu plesao od 1932. do 1945. osvojivši tri naslova prvaka, bio je tu i u doba kad je Gradjanski preoblikovan u Dinamo, ali nije stigao nastupiti pod novim klupskim imenom jer je završio karijeru zbog ozljede.

Bio je jedan od generatora slavnog razdoblja purgerskog kluba s kojim je potpisao brojne dojmljive rezultate pobijedivši, primjerice, Liverpool s 5-1, čak dvaput Juventus pa Milan, Stuttgart, Rapid iz Beča i Rapid iz Bukurešta, Viennu, Ferencvaros, Young Boys, reprezentaciju Austrije poznatu kao znameniti “wunderteam”... Tu je, dakako, i povijesni remi protiv reprezentacije Brazila, 0-0.

Za purgere je upisao 147 službenih nastupa, ukupno čak 283. Kasnije je u trenerskoj ulozi predvodio Dinamo do pokala pobjednika Kupa 1960. i 1963. godine, a u tijesnoj završnici u foto-finišu izmaknuo je naslov prvaka 1960. Štoviše, plave je vodio do njihova prvog europskog finala. Upravo je pod Antolkovićevim vodstvom Dinamo 1963. došao do finala Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je kasnije preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Na putu do finala su, primjerice, nadvisili Porto u gostima s 2-1 i Bayern usred Münchena čak s 4-1. U dvjema je finalnim utakmicama ipak slavila Valencia, djelomično i zbog problema s ozljedama ponajboljih maksimirskih igrača – Dražan Jerkovića i Slavena Zambate.

Iz današnje perspektive zvuči gotovo nemoguće, ali Antolković je bio – dvostruki reprezentativac: u nogometu i u stolnom tenisu. Čak je nastupio i na Svjetskom prvenstvu u ping-pongu, bio je i prvak Jugoslavije u parovima. Od stolnog tenisa odustao je nakon loma ruke na nogometu 1936. godine. Sjajno je igrao i tenis.

Zauvijek nas je napustio 27. lipnja 2007. u Zagrebu u svojoj 92. godini.