Prvu utakmicu u plavoj kao službenoj klupskoj boji purgerski je klub odigrao 13. travnja 1919. godine, i to baš na maksimirskom travnjaku. Na suparničkoj je strani stajala engleska vojna momčad York Lancaster. Prvi plavi dresovi osvanuli su u svjetlijim tonovima, Gradjanski je zaigrao u nebeskoplavoj garnituri. Riječ je o kombinaciji koju je GNK Dinamo plasirao u svojoj “Dinamo Classics” retro kolekciji 2024. godine. U takvoj je garnituri Gradjanski 1923. pobijedio i Barcelonu u gostima, a nekoliko mjeseci kasnije prešao je na klasičnu plavu. Bio je to, u svakom slučaju, estetski boom: efektni svijetloplavi dresovi sa zašivenim tadašnjim pravokutnim klupskim grbom uz vezicu podno ovratnika. Izbor je bio jasan: plava je boja grada Zagreba pa je i razumljivo da je to boja kluba sa snažnim purgerskim štihom. Prethodno je Gradjanski koristio različite varijante dresova. Englezi su zaigrali u crvenoj kombinaciji, najavljeni su kao momčad koja se “regrutira iz 8. bataljuna engleske regimente York & Lancaster”. Dojmljivo zvuči podatak da je ova vojna momčad u prethodnu 21 utakmicu upisala čak 20 pobjeda i jedan remi uz gol-razliku 82-2. U momčadi su bili i neki igrači koji su ranije nastupali za Manchester City. Gradjanski je pobijedio s 4-2 u utakmici u kojoj su Englezi na poluvremenu vodili s 2-1. Tribina i okolni prostori bili su puni, skupilo se za to doba dojmljivih 7.000 gledatelja, a dio atmosfere prenijeli su i tadašnji mediji: “Maksimirska cesta podsjećala je na bečku Hauptalleeu. U punom smislu riječi kola za kolima, automobil za automobilom jurili su na maksimirsko igralište.” U drugom je izvješću osvanuo zanimljiv štiklec: “U svim brojevima našeg lista uzdišemo za igralištem. Taj naš vapaj mogao bi konačno dočuti g. načelnik i poraditi oko toga da grad Zagreb dobije dolično igralište. Tko je vidio ono nepregledno mnoštvo svijeta u Maksimiru, onaj interes kojim je publika pratila tok igre, mogao se i nadalje uvjeriti da ono igralište apsolutno ne odgovara prvorazrednim potrebama. Neugodno se doimlje da gradska općina ni na takove dane ne pušta tramway do Maksimira već ga zaustavlja kod Medjašne ceste (današnji Kvaternikov trg, op. a.). Tako je jedan dio publike već u donjoj Ilici jurišao na tramway, neki na stubama kola. Drugi moradoše pješice, pa se je kroz Maksimirsku cestu valjala čitava kolona ljudi prema igralištu. Zanimiv pogled pružila su i ona mnogobrojna kola i automobili, koji u dugom redu voziše prema igralištu. Fijakeri imaše dobar dan, ta oni se ne žacaju zahtijevati za jednu vožnju 70 K; dakle za onamo i natrag 140 K! Usprkos tome nije se nigdje moglo dobiti kola! Sat prije početka utakmice bile su tribine pune. U lijevom kutu igrališta svirala je vojnička glazba pješačkog puka, koja je kratila publici vrijeme.”