Bio je istaknuta figura hrvatskog sporta na više razina: u ranim danima atletičar, kasnije sjajan i iznimno uspješan nogometni strateg, vrhunski trener hazene, pedantni povjesničar sporta... Naš znameniti i svestrani Bogdan Cuvaj, nekadašnji trener i direktor Dinama, zauvijek nas je napustio 25. srpnja 1983. u svojoj 78. godini.

Rođen je 20. listopada 1905. u Zagrebu, u svojim srednjoškolskim danima bavio se atletikom, a već s navršenih 20 godina preuzeo ulogu nogometnog trenera. Vodio je mlađe uzraste zagrebačke Concordije, kasnije i drugi sastav zelenih. Nakon trenerske edukacije u Beču preuzeo je i prvu momčad Concordije koju je odveo do naslova državnog prvaka i u doba Kraljevine Jugoslavije i potom u NDH.

Cuvaj je pritom, uz svoj zahtjevan angažman u nogometu, bio iznimno uspješan i u drugom sportu – hazeni. Riječ je o tada popularnoj inačici rukometa. U izborničkoj je ulozi u Londonu 1934. godine predvodio jugoslavensku žensku reprezentaciju u hazeni do zlata na Svjetskom prvenstvu. Zanimljivo je da hazenašice Concordije pune četiri godine pod Cuvajevim vodstvom nisu izgubile utakmicu.

Cuvaj je bio i tajnik Hrvatskog nogometnog saveza, kasnije izbornik reprezentacije u doba NDH i pritom ju vodio u 13 utakmica od 1941. do 1943. godine. Nakon rata u trenerskoj je ulozi predvodio zagrebački Tekstilac, Lokomotivu, Metalac, a u sezoni 1955/’56. bio je i na čelu Dinama.

Po odlasku iz Maksimira šest je godina proveo u Njemačkoj, vodio FSV Frankfurt i Kickers Offenbach, mediji su isticali da je bio naš prvi nogometni trener u inozemstvu. Štoviše, s momčadi Kickersa bio je doprvak Njemačke! Prvenstvo još nije nosilo naziv Bundesliga, prvi dio natjecanja igran je po skupinama da bi se u samoj završnici u finalu u Berlinu 1959. godine pred 75.000 gledatelja sučelili Eintracht Frankfurt i Kickers Offenbach. Eintracht je slavio s 5-3 u produžetku.

Cuvaj je po povratku u Zagreb vodio Metalac, bio je tehnički direktor, odnosno trener Lokomotive da bi 1965. postao i direktor Dinama. U Maksimiru je predstavljen i kao glavni tajnik nakon odlaska Danka Balenovića. Obnašao je funkciju tehinčkog direktora, potpisao je na godinu dana uz obrazloženje da je “došao s točno određenim zadatkom srediti financijsko i administrativno stanje u klubu”. Nako što je uspješno obavio zadatak napustio je klub. Nakon toga se ponovno uputio i Njemačku na poziv da preuzme ulogu tehničkog savjetnika FSV Frankfurta, ali je ipak odustao. Cuvaj je ujedno i dobitnik zlatne plakete Nogometnog saveza Jugoslavije.

Njegov maksimirski trenerski mandat startao je u ljeto 1955. godine nakon što je otišao Ivan Oskar Jazbinšek. Cuvaj je ostao tek nešto dulje od godinu dana, bilo je to doba smjene generacija i u takvim je okolnostima teško bilo loviti trofeje. Dinamo je zauzeo četvrto mjesto. No, Cuvaj ostaje zapažen po tome da su u njegovo vrijeme na neki način promovirani kasniji maksimirski velikani Dražan Jerković i Željko Matuš. Klub je napustio krajem kolovoza 1956. nakon čega je na klupu sjeo također znameniti trener Milan Antolković. Ranije su bili i suradnici, a sam Antolković je provukao: “Cuvaj je bio energičan i autoritativan, diktator. Radio je isključivo na kondiciji, a kroz visoku spremu igrača dobivao njihovu punu kvalitetu.”

Cuvaj je bio pedantni, istaknuti povjesničar sporta, autor je knjige “Suvremeni nogomet” objavljene 1946. godine, a snažan trag u hrvatskoj sportskoj historiografiji ostavio je i serijalom briljantnih tekstova u časopisu Povijest sporta u kojem je objavio 64 priloga.