Nogometni velikan, purger koji je stasao na zagrebačkim igralištima, a silom (ne)prilika najveći dio karijere proveo u Beogradu nakon čega se prometnuo u znamenitog trenera koji je promovirao kasnije velike svjetske zvijezde... Zlatko Čajkovski, popularni Čik, zauvijek nas je napustio 27. srpnja 1998. u Münchenu u svojoj 75. godini.

U ratno doba nastupao je za HAŠK gdje je s njim u paru blistao i njegov brat Željko, također vrhunski nogometaš. Obojica su krajem rata već praktički bili na putu da zaigraju za Gradjanski, dogovor je navodno već postignut, ali nove društveno političke okolnosti, preoblikovanje kompletnoga sporta u zemlji uvjetovali su da braća ipak ne nastave u istom klubu. I dok je Željko ipak završio među plavima, tada već pod novim nazivom Dinamo, Zlatko je svoj igrački put nastavio u Partizanu.

Rođen je 24. studenoga 1923. u Zagrebu, ozbiljniji nogomet počeo je igrati s nepunih 14 godina u mlađim uzrastima HAŠK-a. Od 1945. bio je u Partizanu iz Beograda i ondje proveo gotovo cijelo desetljeće pri čemu je osvojio dva naslova prvaka i tri pokala pobjednika Kupa. Kasnije je tri sezone igrao za Köln i dvije za izraelski Hapoel iz Haife. U ratno je doba upisao dva nastupa za NDH, a potom bio jedan od ključnih pojedinaca jugoslavenske reprezentacije za koju je odigrao 55 utakmica. U tom je razdoblju dvaput osvojio srebrnu medalju – na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju. Nastupio je i na svjetskim prvenstvima 1950. u Brazilu i 1954. u Švicarskoj.

Igrao je na poziciji halfa ili pomagača što bi u današnjoj terminologiji moglo označavati zadnjeg i prednjeg veznog. Bio je, kako to novodobnim rječnikom volimo reći, “box to box” igrač, jednako energično zaustavljao suparničke napade, ali i kreirao akcije svoje momčadi. Krasili su ga silna energija i trka kojom je “pokrivao cijeli teren”, a pritom je bio i sjajan tehničar i dribler. U ono je doba figurirao kao jedan od najboljih europskih igrača u toj ulozi.

Posebno je značajnu ulogu imao u trenerskoj ulozi, bio je u temeljima stvaranja snažnog Bayerna, ali i jake reprezentacije SR Njemačke koja je osvojila naslov svjetskog prvaka 1974. godine. I njemački mediji ističu da je upravo Čajkovski lansirao slavnog Gerda Müllera, koji je kasnije bio prvi topnik SP. To je javno isticao i sam Müller, koji je, birajući idealnu momčad iz svoje karijere, na trenersko mjesto tog izbora postavio upravo Čajkovskog. Uz popularnog Čika stasali su i Franz Beckenbauer, Sepp Maier i brojnih drugi. Uostalom, i sam je isticao: “U momčadi koja je 1974. bila najbolja na svijetu bila su petorica mojih igrača – Franz Beckenbauer, Gerd Müller, Sepp Maier, Hans-Georg Schwarzenbeck i Wolfgang Overath.” A njegov je bi i Karl-Heinz Schnellinger, ranija velika zvijezda njemačkog i svjetskog nogometa.

Trenersku diplomu stekao je na poznatoj akademiji u Kölnu u klasi znamenitog profesora Hennesa Weisweilera. Čajkovski je kao trener gajio napadački nogomet, težio atrakciji.

Vodio je Köln do naslova prvaka 1962. godine, u pet godina u Bayernu osvojio dva Kupa, a 1967. godine podignuo pokal Kupa pobjednika kupova, jednog od tri glavna europska klupska natjecanja u to doba. Preostala dva osvojili su Celtic u Kup prvaka i Dinamo Zagreb u Kupu velesajamskih gradova, kasnijem Kupu Uefa, odnosno Europa ligi. Nakon Bayerna je vodio Hannover, potom je 1970. vodio Kickers Offenbach do pokala pobjednika Kupa...

I tada je uslijedila epizoda u Dinamu. Došao je u ljeto 1970. godine i ostao nepunih godinu i pol. Dinamo je u njegovu mandatu zauzeo 3. mjesto u prvenstvu, a u novoj je sezoni poveo momčad i Kup natjecanje u kojem su plavi kasnije dogurali do finala.

Na europskoj je sceni Čajkovski s plavima potpisao jedan od najvećih preokreta u povijesti. U 1. kolu Dinamov suparnik u 1. kolu Kupa velesajamskih gradova bio je portugalski Barreirense. U prvom su dvoboju Portugalci pobijedili s 2-0, a u uzvratu u Zagrebu na poluvremenu vodili 1-0.

Za plasman u 2. kolo maksimirska je momčad, dakle, u drugih 45 minuta nužno morala zabiti čak četiri pogotka. I pritom, dakako, ne primiti nijedan. Tada je uslijedila silovita i goropadna igra i jedan od najvećih preokreta: Dinamo je u 37 minuta, od 50. do 87., zabio čak šest golova. I pritom, dakako, nije primio nijedan. U nastavku natjecanja plavi su svladali njemački HSV, pobijedili ga s 4-0 u Zagrebu, nakon čega ih je tijesno zaustavio nizozemski Twente.

Zagrepčani su dočekali Čajkovskog poput čudotvorca koji će konačno osvojiti naslov prvaka, a on sam je isticao da se svom rodnom gradu želi odužiti barem kao trener. Počeo je u velikom stilu. Na svim pripremnim utakmicama, koje je Dinamo odigrao vrlo dobro, gledalo ga je oko 200 tisuća ljudi.

Otišao je nakon nepunih godinu i pol, krajem listopada 1971. nakon što ih je svladao Radnički u Kragujevcu. Čajkovski se od Dinama i Maksimira oprostio sa suzama.

Vodio je Dinamo i na povijesnoj turneji po Sjedinjenim Američkim Držaavama i Kanadi 1971. godine, a kako je taj put koincidirao s pokretom Hrvatskog proljeća 1971. godine, sve je bilo pod posebnim povećalom tadašnjih državnih autoriteta. Cijela je epizoda na kraju povukla i konkretne posljedice iako s određenim vremenskim odmakom: zbog političkog je dekreta kompletno klupsko vodstvo moralo odstupiti godinu kasnije. Na turneji je za Dinamo igrao i Zlatan Čajkovski, sin trenera Zlatka. Nastupio je u statusu gosta i pritom postigao ukupno tri pogotka.

Kako god, ostaje zabilježeno da je Zlatko Čajkovski u Dinamo donio zapadnjački način rada. Uveo je radnu disciplinu, i to na način da su igrači, kako je sam prepričao, na stadionu boravili od 9 do 18 sati. Inzistirao je na napadačkoj igri, skicirao i uvježbavao akcije, posebice kombinacije nakon prekida.

Po odlasku iz Dinama vodio je Nürnberg, ponovno Köln i Kickers Offenbach, osvojio je dvostruku krunu s AEK-om u Grčkoj, trenirao Zürich, Grenchen, GAK, ponovno AEK, Apollon Kalamariju... Napisao je i knjigu “Ich mache Mannschaften”, “Ja stvaram momčadi”.