U razmaku od samo jedne minute Dinamo je u dvjema furioznim akcijama zabio dva gola, „otpuhao“ suparnika, zgrabio pobjedu i – slavio naslov prvaka! Plavi su svladali sarajevski Željezničar s 2-0 i time praktički osigurali naslov. Na punom je Maksimiru 50.000 gledatelja euforično skandiralo novom prvaku, barem tisuću njih spustilo se do terena, optrčali počasni krug, prošetali se do centra igrališta...

Iako je put prema naslovu otvoren još u prethodnom kolu četiri dana ranije, pobjedom u Skopju, ovaj je dvoboj protiv Željezničara bio znak da je pokal i – osvojen. Istina, puka teorija još je otvarala mogućnost nekakvom preokretu, ali u onom se trenutku takav scenarij ne bi usudili složiti ni redatelji u „najluđem“ SF-u.

Dinamo je mogao prokockati naslov samo tako da je do kraja izgubio sve tri utakmice i da je drugoplasirana Crvena zvezda upisala sve pobjede, ali uz nerealno visoku gol-razliku. U to je vrijeme, valja često podsjećati, vrijedio sustav u kojem je pobjeda donosila dva, a ne tri boda. Dinamo je nakon te utakmice imao šest više tri kola prije kraja. U slučaju jednakog broja bodova odlučivala je gol-razlika, Dinamo je imao +38 (66-28), a Crvena zvezda +29 (64-35).

Snješko Cerin postao je prvi strijelac prvenstva s 19 pogodaka. A taj je 19. gol zabio upravo Željezničaru. U tom ga je trenutku na ljestvici najboljih topnika lige pratio baš suparnik iz „Želje“, Edin Bahtić, koji se tada zaustavio na 16.

Oba Dinamova pogotka bila su nogometna „poslastica“. U 70. je minuti Velimir Zajec proigrao Dragu Dumbovića koji je proslijedio Petru Bručića u kazneni prostor na lijevoj strani, on kroz gužvu u petercu zavrnuo na „drugu vratnicu“ gdje ju je dočekao Cerin i poslao u mrežu.

Minutu kasnije Zlatko Cico Kranjčar oteo je loptu tada mladom, darovitom Mirsadu Baljiću, kasnijem reprezentativcu, sjurio se s desna u kazneni prostor pa iskosa desnom nogom topovski lansirao loptu u bliže rašlje.

Plavi su krenuli silovito, napadački, s visokim presingom, stvarali prilike, a mrežu, dakle, proparali nakon sat vremena igre. Još su na otvaranju, doduše, dvaput uzdrmali okvir gola, i to u oba navrata iz slobodnih udaraca: prvo je u 7. minuti potegnuo Marko Mlinarić, a vratar Slobodan Šujica paradom odbio loptu u gredu, da bi u 18. gađao Kranjčar i uzdrmao vratnicu.

U SN je pisalo: „Završna scena posljednje predstave ostaje nezaboravna. Za sva vremena. Igrači i trener Blažević pozdravljaju gledatelje, ulaze u tunel, a gore na tribinama i dolje na travnjaku eksplozija radosti, veselja. U teren uskaču klinci sa sjevera, trče pobjednički krug, skandiraju imena igrača i trenera, stvaraju prekrasan ambijent. Pola sata nitko se ne miče sa svoga mjesta. Svi stoje. Na mnogim licima suze radosnice, neki ne mogu govoriti, nešto ih steže. Danas plavi prijatelj s ponosom govori: Dinamo je najbolji, Dinamo je prvak!“

Cijeli je ambijent posebno dojmio iskusnoga mariborskog suca Edvarda Šoštariča koji je dijelio pravdu na dvoboju protiv Željezničara: „U svojoj karijeri sudio sam bezbroj utakmica na gotovo svim stadionima svijeta, sudio sam 12 naših derbija, vodio sam utakmice pred najtemperamentnijim navijačima, ali nikad dosad nisam vidio toliko slavlja i oduševljenja kao u nedjelju. (...) Čini mi se da je svaki navijač došao na igralište sa zastavom. Fantastična slika, nezaboravna do kraja života.“