Nedostaju nam njegove priče, miran ton, prisjećanja Dinamove povijesti do najsitnijih detalja, tečna retorika i mirnoća koju je prenosio na druge... Ovoga četvrtka, 10. ožujka, prošlo je godinu dana otkako nas je zauvijek napustio naš dragi i nezaboravni trener, vrsni stručnjak, član klupske Skupštine i veliki dinamovac Mirko Bazić.

Vodio je Dinamo do veličanstvene pobjede protiv Reala usred Madrida pred više od 110.000 gledatelja, nogometni je tvorac brojnih plavih generacija, odgojio je i promovirao niz vrhunskih nogometaša, uvijek susretljiv, pristupačan, s vidljivom ljubavi i strašću prema nogometu i posebno svom Dinamu...

Rođen je 2. studenoga 1938. godine u Malom Trojstvu kraj Bjelovara, a u maksimirskom je klubu bio još od rane mladosti. Igrao je u mlađim uzrastima pri čemu je bio najbolji strijelac momčadi i mladi reprezentativac Hrvatske. U igračkoj je karijeri nastupao i za zagrebački Metalac, Nehaj iz Senja i Kozaru iz Bosanske Gradiške. Ipak, posebno je zapažene rezultate upisao u trenerskoj karijeri. S Dinamovim je juniorima 1973. godine osvojio i naslov prvaka i Kup da bi ubrzo potom kao trener prvog sastava 1976. bio finalist Kupa, godinu kasnije i doprvak, a ujedno i osvojio Balkanski kup 1977.

U cijelom tom opusu posebnu pažnju privlače i pojedini rezultati na međunarodnoj sceni kao pobjeda protiv Reala u Madridu sa 4:3 pred više od 110.000 gledatelja na stadionu Santiago Bernabeu 1974. godine. Bila je to glavna provjera Reala uoči sezone, „kraljevski“ klub u punom sastavu, sedam postignutih pogodaka i – pobjeda Dinama. Utakmica je odigrana nedugo prije rekonstrukcije madridskog stadiona pa se ondje, prema nekim izvješćima, naguralo i više od 110.000 gledatelja, neki su baratali brojem od 128.000...

U drugu polovicu sedamdesetih Dinamo je zakoračio osvajanjem Balkanskog kupa 1977. kad je u finalu nadvisio Sportul iz Bukurešta. No, posebno je u sjećanju ostao okršaj protiv slavnoga Ajaxa na splitskom Trofeju Marjan 1977. Nizozemci su bili predvodnici ideje totalnog nogometa i figurirali kao apsolutni favoriti. Blistao je Želimir Stinčić na vratima, a mrežu su za konačnih 4:0 redom parali Velimir Zajec, Drago Vabec, Snješko Cerin i ponovno Vabec.

Iste je godine, primjerice, zabilježen i rekordan posjet na Dinamovoj utakmici u Maksimiru.

„Bilo je to na utakmici protiv Hajduka. Prodali smo 63.933 ulaznica, a na stadionu je bilo i više od 64.000 navijača. Uvjeren sam da je to rekord stadiona, sigurno je bilo više gledatelja nego na onoj za koju svi tvrde da je rekordna: između Zagreba i Osijeka 1973. u kvalifikacijama za prvu ligu. Prihod na toj utakmici protiv Hajduka bio je 2,589.180 dinara. Dotadašnji je rekord bio iz 1975. godine s utakmice protiv Crvene zvezde, kad su prodali 57.572 ulaznice“, tvrdio nam je Bazić.

U sjećanju je i pobjeda protiv Feyenoorda s 3:0... Na klupi mlade jugoslavenske reprezentacije nadvisio je Italiju s 5:0 i Španjolsku sa 4:1.

U više je mandata bio direktor Dinamove nogometne škole u kojoj je ukupno proveo 14 godina. Dokazao se i u samim počecima trenerske karijere kad je u iznimno zahtjevnim nižim ligama bio na čelu Kozare iz Bosanske Gradiške koju je uveo u treću, a odmah potom i u drugu ligu. Vodio je i NK Zagreb, Bjelovar, Borac iz Banje Luke kao i momčad Radnika iz Velike Gorice u njenoj debitantskoj sezoni u Prvoj HNL.

Velike je uspjehe ostvario i u Kanadi i Australiji: na klupi Windsor Wheelsa osvojio je naslov prvaka Kanade što je bio najveći uspjeh u povijesti kluba. Momčad Melbourne Knightsa doveo je do naslova prvaka Australije i osvajača australskog Kupa što je također najveći uspjeh u klupskoj povijesti.

U svom je trenerskom opusu, zajedno sa suradnicima, odgojio niz velikih hrvatskih igrača među kojima su i Zlatko i Niko Kranjčar, Marko Mlinarić, Stjepan Deverić, Velimir Zajec, Srećko Bogdan, Snješko Cerin, Džemal Mustedanagić, Marijan Vlak, braća Zvjezdan  i Boro Cvetković, Tomislav Ivković, Robert Prosinečki, Zvonimir Boban, braća Dario i Josip Šimić, Tomo Šokota, Mihael Mikić, Igor Bišćan, Vedran Ćorluka ili u Australiji Mark Viduka i Josip Šimunić.

Dinamovu je prvu momčad vodio od proljeća 1974. do ljeta 1977. godine. Otišao je  nezadovoljan što klub nije mogao angažirati barem jedno snažno pojačanje. Bazić je tada prvi i jedini put inzistirao na dolasku jednoga igrača: silno je želio angažirati napadača mostarskog Veleža, proslavljenog Vahida Halilhodžića, ali klupska logistika nije imala kapacitete odgovoriti tim zahtjevima.

Bazić je bio u Skupštini kluba i 2000. godine u vrijeme povratka imena Dinamo. Bio je diplomirani inženjer šumarstva, a po završetku sportske karijere bavio se književnošću pišući pjesme i prozu. Izabrao je i sastavio knjigu pjesama pod naslovom „Najljepše pjesme svijeta“, a sav prihod usmjerio u humanitarne svrhe za djecu s posebnim potrebama.