Punih 40 godina od velikih dana zagrebačkoga sporta, punih je 40 godina prošlo od zadnjeg Dinamova naslova prvaka u bivšoj Jugoslaviji, a ujedno i prvoga Ciboninog državnog naslova u povijesti. U toj 1982. godini Dinamo i Cibona bili su jedno, sportski simbol plavoga Zagreba, a sreća i ponos na slavne dane izmjenjuju se s velikom tugom i sjetom... Na današnji dan, 7. lipnja 1993. godine, tragično je stradao Dražen Petrović, najbolji hrvatski sportaš svih vremena, veliki igrač Cibone, a ujedno i veliki Dinamov navijač. Niti danas nije izblijedjela njegova članska iskaznica maksimirskog kluba... Dražen, dakako, te 1982. godine još nije bio u Ciboni, ali sudjelovao je u kasnijim trofejima i dvaput nosio zagrebačku momčad do europskog trona.

Prošlo je 29 godina, gotovo puna tri desetljeća, bez našega Dražena, a svatko tko je imao i najmanje sklonosti prema sportu, nažalost će se sjetiti gdje je bio i kako saznao vijest toga kobnog 7. lipnja 1993. godine, vijest o Draženovu tragičnom odlasku...

Bi li doista došao u Zagreb i Cibonu u smiraju karijere kako je i sam najavljivao, bi li i nakon igračke karijere držao konce naše košarke, bio vođa izvan terena kao što je bio i na samome parketu, kako bi se uz njegovu karizmu razvijala i kako bi danas izgledala hrvatska košarka i naš sport općenito... Puno je pitanja na koja nismo i, nažalost, nikad nećemo dobiti odgovor.

Tko je imao sreću pratiti ga, rasti s njegovom košarkom, igrama, uživati u sportskoj euforiji kakvom je okupao grad Zagreb, u njegovim driblinzima, šutevima, ekshibicijama na parketu, u njegovoj karakterističnoj pojavi s „afro“ frizurom u plavome dresu s desetkom na leđima, morao je u sebi rasplamsati strast prema sportu.

Danas se i mi sa sjetom prisjećamo Dražana. A, prisjećamo se i njegove ljubavi prema – Dinamu. Jer Dražen je bio veliki Dinamov navijač. Zanimljiva je sekvenca koju je, na prvu obljetnicu Draženova tragičnog odlaska, u prvom broju magazina Košarka napisao novinar Milorad Bibić, koji nas je, nažalost, također u međuvremenu zauvijek napustio. Bibić je prenosio riječi Draženova suigrača iz reprezentacije, Dina Rađe:

  – Bili smo u Wroclawu na kvalifikacijama za prvenstvo Europe. Stojko i ja smo bili, dakako, za Hajduk. Dražen je govorio 'kako nemamo šanse jer će nam dečki dati barem tri komada'. Da, Dražen je navijao za Dinamo. Bili smo sva trojica u sobi. Odlučio sam te zvati svakih desetak minuta da čujem kako se kreće rezultat, budući da nismo mogli uhvatiti radio prijenos. Kada je Vlaović dao gol iz penala i Dinamo poveo sa 1:0, Dražen nas je palio i govorio: 'Sad će brzo i drugi!'. A kada je Vlaović dao i drugi gol iz penala, Stojko i ja smo umrli od straha. Dražen nas je zafrkavao: 'Što je hajdukovci, nešto ste mi blijedi, da vam nije muka?!' Nisam te od straha više zvao da slučajno ne kažeš: 'Evo, dao je Vlaović i treći gol iz penala!'.

Sve se to događalo u uzvratnoj utakmici finala hrvatskoga Kupa gdje maksimirski klub lovio veliki zaostatak iz prvoga dvoboja u kojem je Hajduk pobijedio 4:1. Ipak, nakon dva Vlaovićeva gola, Ardian Kozniku je, osam minuta prije kraja, smanjio na končanih 2:1.

– Tada smo Stojko i ja eksplodirali od sreće. Uhvatili smo dinamovca Dražena i bacili ga na krevet. Stojko i ja smo ga tada uništili, nije znao što se događa... Zamotali smo ga, vezali, iz te neobične poze s kreveta gledao je kako Stojko i ja slavimo trijumf Hajduka protiv Dinama u finalu Kupa Hrvatske.

Prethodno je Dinamo ipak osigurao naslov prvaka za 1993. godinu, svoj prvi pokal u samostalnoj Hrvatskoj. Nažalost, Dražen nije dočekao samu proslavu naslova. Napustio nas je pet dana nakon derbija u Kupu i šest dana prije zadnjega prvenstvenog kola.

Dražen je, kako je prepričao novinar Neven Bertičević, najavljivao i povratak u Zagreb i Cibonu:

– Sve je želio znati, do zadnjeg poena. Kako je prošla Cibona, tko je postigao poene? Cibona je živjela u srcu Dražena Petrovića. 'Vratit ću se, jednom ću se vratiti. Barem na kraju karijere. Godina, dvije. U Cibonu'.

Još se sjećamo kako nam je Danko Cvjetićanin, nekadašnji Draženov suigrač iz zlatnoga Cibonina naraštaja, opisivao ambijent na treningu:

– Završi trening, a Dražen ostaje u dvorani. Pazite, Dražen! Dakle, neupitni vođa momčadi, glavna zvijezda, najbolji i najtalentiraniji igrač… Onaj kojem je trening valjda najmanje potreban ostaje kako bi ispalio još oko 500 do tisuću lopti na koš. Vježbao je šut! I što smo mi mogli? Zar da se pokupimo u svlačionicu? Tako smo i mi ostajali, dodatno vježbali šut. Ispalili bismo po 500 ili tisuću lopti – govorio je Cvjetićanin koji je i sam, neovisno o Draženovu pristupu, imao i te kako razvijene radne navike i bio jedan od najcjenjenijih košarkaša i ponajboljih strijelaca na ovim prostorima.

Tako ćete i danas, gotovo tri desetljeća nakon tragičnoga odlaska, na njegovo ime nerijetko nabasati i u američkim emisijama, u vizualima na društvenim mrežama širom NBA lige. Među popularnijim su voditeljima Charles Barkley i Kenny Smith, nekadašnje NBA zvijezde. U studiju su tako ugostili Reggieja Millera, jednog od 50 najboljih košarkaša svih vremena u službenom izboru NBA lige.

Barkley ga je, posve suprotno svojem gardu vječne rugalice, najavio kao najboljeg šutera s kojim je ikad igrao u Dream Teamu, boljim i od Larryja Birda. Na Barkleyjevu je opasku Miller kratko uzvratio:

– Mislim da samo jedna osoba ima bolji šut od mene, a to je Dražen Petrović.

U čemu je, dakle, tajna? Nema je! Tako barem možemo iščitati iz davnoga Draženova citata:

  – U mojoj karijeri nema nikakvih tajni. Sve što postižem to su obični elementi košarke. Jednostavnost je u tome što ja radim više nego drugi i što ponavljam svoje vježbe više nego drugi. Treniram četiri do pet sati kada putujem. Na pripremama i više. Svaki dan treniram, dugo i naporno. Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li se u šest ili sedam. U dvorani smo bili samo čistačice i ja. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome.

Uživali smo i mi s Draženom. Hvala mu za sve. Dražen Petrović za sva vremena, zauvijek u našim srcima!