Dinamovoj se publici već na svojoj premijeri kao tinejdžer predstavio s dva pogotka, kasnije je dvaput uzastopno bio prvi strijelac lige, golovima Newcastleu, Partizanu, Grasshoppersu... rasplamsao delirij na tribinama, „usput“ je najbolji strijelac plavih u povijesti HNL-a i hrvatskoga Kupa, a uz Slavena Zambatu vijori se na vrhu povijesne klupske ljestvice s najviše golova u europskim utakmicama. Kad tome dodamo i snažan trenerski gen, višegodišnje stručno usavršavanje i istančane komunikacijske vještine jasno je da je nogometni „background“ Igora Cvitanovića sjajna preporuka da preuzme „katedru“ u Dinamovoj školi. Nakon igračke je karijere već radio u maksimirskoj akademiji, iskustvo prenosio i „senatorima“ u prvoj momčadi kao svojedobni asistent trenerima Branku Ivankoviću i Zoranu Mamiću. Ovih se dana Cvitanović vratio u maksimirske odaje i u nove izazove kreće u statusu trenera Dinamovih juniora.

  – Ipak je puno teže biti trener nego igrač. U Dinamu sam od 1989. godine uz kratke odlaske u Veliku Goricu, Varaždin, kasnije u Španjolsku, Japan... Kao trener sam ovdje bio devet godina od čega šest u školi, a tri kao dio stožera prve momčadi, prvo kao asistent Branku Ivankoviću, a potom Zoranu Mamiću. Dinamo je, dakle, moj dom i uvijek ću se ovdje tako osjećati. Vratio sam se u školu iako je prvotna zamisao Zorana Mamića bila da se priključim njegovu stožeru. No, prvoj momčadi ide jako dobro, a Zoran ondje ima dvojicu sjajnih asistenata – Damira Krznara i Alena Peternaca. Osim toga, više se ne vidim kao pomoćnik, više volim preuzeti odgovornost i odlučivati i mislim da sam sposoban za to. Zoran mi je ponudio mjesto trenera juniorske momčadi, ja sam prihvatio i sretan sam što sam ponovno u Dinamu – istaknuo je trener Cvitanović.

  Koliko ste u ovih nekoliko dana uopće stigli snimiti situaciju, što ste vidjeli na „prvom skeniranju“?

  – Jako sam kratko s dečkima, prošli tjedan imali smo samo tri treninga i to su većinom bila testiranja. Tek smo ovoga ponedjeljka prvi put malo trenirali s loptom, ništa posebno. Ipak, gledajući snimke, a pregledat ću sve utakmice, jasno je da Dinamo ima dobre i kvalitetne juniore. No, moramo znati da su najkvalitetniji juniori već u B momčadi. Vjerujem da će se dio njih vratiti igrati za juniore jer neće svi moći dobivati previše šansi u B momčadi. Bit ćemo sigurno dobar, kvalitetan, respektabilan sastav i vidjet ćemo gdje ćemo dogurati. Naravno da su ciljevi uvijek najveći i ponašat ćemo se u skladu s tim.

  Dinamova je posebnost upravo i u toj fluktuaciji igrača između juniora, Dinama II, između generacija „gore i dolje“...

  – Dinamo ima svoj način postupanja s mladim igračima i pokazalo se da je to jako dobar put. U puno slučajeva se pogodilo, ali u nekima i nije, ali to je i normalno. Klub ima svoj zacrtani plan s kvalitetnim igračima i toga se svi trebamo pridržavati. Moramo raditi na tome da uz te najbolje mlade igrače napreduju i drugi i da iz svih njih izvučemo maksimum.

  Kolika je očekivana razina opterećenja za igrače u formativnim godinama? Pred njima su natjecanja u juniorskom prvenstvu, kupu, u Drugoj HNL s Dinamom II, u Uefinoj Ligi prvaka mladih, a tu je i reprezentacija.

  – Događa se da najkvalitetniji igrači imaju najmanje vremena za treniranje. U ovoj fazi njihova odrastanja potrebna je određena ravnoteža jer koliko je god dobro da imaju puno utakmica toliko je bitno i pronaći prostor za kvalitetno treniranje. Svaki igrač imat će optimalan broj nastupa, nećemo ga „zakucati“ s previše utakmica jer tako, naposljetku, može doći i do ozljeda. A, u ovoj njihovoj nogometnoj dobi sve je jako bitno, a pogotovo to da izbjegnu ozljede. Sve ćemo, dakako, rješavati uz dobru komunikaciju između mene kao trenera juniora i između trenera Dinama II, prve momčadi, direktora škole... Sve je bitno i svi ćemo zajedno s igračima imati dobru komunikaciju i napraviti sve da ta djeca izađu na pravi put.

  U radu s mladima treneri uvijek imaju u vidu tri osnovna segmenta: razvoj igrača, razvoj igre i stvaranje rezultata. Događa li se ponekad da su neki od tih segmenta međusobno suprotstavljeni?

  – Ponekad da. Naravno da se dogodi da ne možeš sve uskladiti, ali činjenica je da je Dinamo uvijek u ili pri vrhu, u svakoj će generaciji uglavnom biti ili jest prvi ili drugi što je i normalno. U svemu tome ipak ne treba biti „rob“ rezultata. U konačnici je cilj dobiti što više igrača za prvu momčad, a rezultat dolazi sam po sebi jer imaš kvalitetu, objektivno najbolje uvjete... Sve je to usko povezano.

  „Vječno“ je pitanje u radu s mladima trebaju li klubovi u svim uzrastima nasloniti se na jednu određenu taktičku formaciju ili ipak koristiti različite sustave pa dobiti na širini.

  – Još sam u mom prvom boravku u školi uvijek nekako težio tome da naša djeca igraju slično kao prva momčad i mislim da bi to trebao biti postulat, dakle da imamo neki unificirani Dinamov gard. Hoćemo li se odlučiti za to i hoće li to biti nekakav 4-3-3 ili 4-1-4-1 ili ćemo igrati neki drugi sustav, ne znam. Ali, mislim da bi Dinamo trebao imati neki svoj prepoznatljivi stil i u samoj školi što se kasnije reflektira i na prvu momčad.

  U doba kad ste vi počinjali kao daroviti mladi igrač puno je toga ipak bilo drukčije. Za Dinamo ste debitirali 1989. godine samo četiri dana nakon svojega 19. rođendana, i to s dva gola u maksimirskoj prvenstvenoj pobjedi protiv Sarajeva sa 6:0. No, morali ste na posudbu, bili ste i na dvojnoj registraciji, nastupali i za Radnik iz Velike Gorice.

  – U ono je vrijeme postojao propis prema kojem igrač nije mogao u inozemstvo prije nego što navrši 28 godina. Dakle, u klubovima su ostajali stariji igrači pa je i konkurencija bila puno veća. Sad igrači brzo odlaze tako da su klubovi i prisiljeni gurati mlade. Prije to nije bio slučaj, puno je vremena trebalo proći da biste dobili priliku u prvoj momčadi.

  U svemu je tome bitan i psihološki element što je upravo vidljivo na vašem igračkom primjeru: debitirali ste na velikoj sceni s dva pogotka, ali uslijedila je stagnacija, morali ste na posudbe, a vremenom ste se prometnuli u igrača koji je svojim nastupima, golovima i trofejima pisao klupsku povijest. Kako mladima prenijeti to iskustvo i pripremiti ih na to da nogomet zna biti „hirovit“, pun uspona i padova i da uspjeh ne dolazi odmah?

  – To je moguće samo upornim razgovorima s njima, konstantnim upozoravanjima da nogomet nije stalna uzlazna putanja, da će biti i padova i uspona... Varijabla je zeznuta stvar. Dok igrač dođe do nekog svog optimuma mora proći puno različitih faza. Zato svi moraju biti psihološki jaki, čvrsto na zemlji i svjesni da ih svašta čeka u njihovoj karijeri. Pa, ja sam ozbiljan nogomet počeo igrati tek u svojoj 24. ili 25. godini. Sve dotad bilo je traženje „jesi li ili nisi“, a sad od naših mladih igrača prerano želimo da budu „pravi“. To je nemoguće. Imamo prevelika očekivanja od njih odmah u startu.

  Koliko je u psihološkom smislu problem ako oni sami u startu imaju takva prevelika očekivanja?

  – Nisu oni takvi sami od sebe. To odnekud dolazi, netko im to govori i obasipa ih takvim pričama, neovisno je li riječ o obitelji, menadžerima, prijateljima... Neće oni sami po sebi pomisliti „imam 17 godina i odmah u startu želim biti najbolje desno krilo Dinama“. U redu je imati takav cilj i želju za neku budućnost, ali sad odmah... To nije realno. Na nama trenerima je da to stabiliziramo i pokušamo ih dovesti u pravo, optimalno stanje – zaključio je trener Cvitanović.

 

Slike: Neja Markičević/CROPIX