Dinamo putovima Gradjanskog, Akademičar putom HAŠK-a i kasnije Mladosti... Tako je izgledala „podjela karata“ prije točno 77 godina. Na današnji dan, 9. lipnja 1945. godine, u  purgerskom je klubu prvi put zaživio naziv Dinamo. Ime simbolizira pokretača energije, a ideja je osvanula na Skupštini održanoj u zgradi Gradske električne centrale u Gundulićevoj 32. Sve se to događalo samo pet dana nakon što je ministar zdravlja, Aleksandar Koharović, raspustio uprave klubova koji su djelovali u vrijeme NDH pa nisu mogli nastaviti s nazivima koji su imali naznake nacionalnog predznaka.

Gradjanski je tako nastavio egzistirati u obliku Dinama, a HAŠK-ovi “akademičari” pod novim nazivom Akademičar pa Mladost...

U Koharovićevoj je odluci pisalo: „Rješavam da se raspuste uprave svih sportskih saveza, podsaveza, župa, klubova i ostalih fiskulturnih udruženja na području Federalne Hrvatske, a koje su djelovale za vrijeme okupacije od 10. travnja 1941. godine do oslobođenja. Sva pokretna i nepokretna imovina športskih foruma i klubova raspuštenih uprava povjerava se do daljnje odredbe na čuvanje i raspolaganje Zemaljskom fiskulturnom odboru Hrvatske (ZEFIOH-u).”

Upravo je ZEFIOH bio najviši republički sportski forum koji je bio ovlašten za tumačenje statusa i kontinuiteta novih i starih sportskih društava. Predstavnik ZEFIOH-a na Dinamovoj skupštini u lipnju 1945. godine, Miro Mihovilović, dakle jedini koji je po svojoj funkciji i legitimitetu meritoran suditi o ovoj temi, kasnije je precizno pojasnio:

“Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog na jednak način kao što je kasnije Croatia nastavila kontinuitet Dinama”. Raspuštena je, dakle, uprava kluba, a ne klub.

Problem je bio u imenu Gradjanski jer je asocirao na građansku klasu što je bilo protivno tadašnjoj ideji besklasnoga društva, ali i u prefiksu koji je nosio nacionalni predznak.

Neposredno nakon rata cjelokupni je sport bio ustrojen po sovjetskom modelu, na ideji masovnosti, tako da su svi klubovi transformirani u fiskulturna društva što je u praksi značilo da su morali imati više sportskih grana, a ne samo nogometnu sekciju. Sukladno novom ustroju sporta u državi puni je naziv bio Fizkulturno društvo Dinamo, s prefiksom FD. Dinamo je bio predstavljen kao klub gradskih komunalnih poduzeća, a gotovo svi igrači Gradjanskog bili su namještenici upravo – gradskih komunalnih poduzeća. Dinamo je 1945. nastavio liniju Gradjanskog, a i svoj prvi naslov prvaka u poslijeratnoj Jugoslaviji, 1948. godine, osvojio je igrajući većinu domaćih utakmica na svojem starom igralištu u Koturaškoj.

Plavi su pod nazivom Dinamo, sve do 1991. godine i nespretne promjene imena, četiri puta bili državni prvaci uz još jedan (ne)priznati naslov iz 1979. godine u famoznom „slučaju Tomić“. Sedam puta su osvajali državni Kup, a najsvjetlija je točka, dakako, pokal Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, natjecanja koje je vremenom preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Četiri godine ranije plavi su igrali i u finalu istog natjecanja gdje je u dvjema utakmicama ipak bolja bila Valencia.

U ljeto 1991. godine klub je dobio povijesno neopravdani hibridni naziv HAŠK Građanski da bi početkom 1993. bio preimenovan u NK Croatia. Dinamovo je ime ponovno zaživjelo na Valentinovo 2000. godine. U samostalnoj Hrvatskoj maksimirski je klub rekorder s 23 naslova prvaka, 16 osvojenih Kupova i šest Superkupova.