Bilo je to zamišljeno kao skladan spoj sporta i prirode, parka i rekreacije, flore i faune... I takav je ostao većinu vremena. Uz povremene arhitektonske zahvate sportski kompleks nadomak maksimirske šume, današnji stadion Maksimir, dočekao je i „okruglu“, 110. obljetnicu. Na današnji je dan, 5. svibnja 1912. godine, svečano otvoreno novo igralište uz koje je vremenom niknuo i sam stadion.

Tada je to bila sportska oaza nadomak gradskom parku, početkom pedesetih tu je nicao avangardni arhitektonski sportski kolos. U međuvremenu se od dojmljivog zdanja pretvorio u sredstvo populističkih nadmudrivanja između različitih društveno političkih i interesnih grupacija i postao zastarjeli objekt koji je u posvemašnjoj disproporciji sa sportskim rezultatima samoga kluba. Sadašnji interijer stadiona je, zahvaljujući angažmanu samog GNK Dinamo, ipak poprimio ozbiljnije, moderne konture za razliku od vanjštine cijeloga objekta.

U takvom ozračju obilježavamo „okruglu“ obljetnicu otvaranja maksimirskoga stadiona. Toga je dana, dakle prije 110 godina, glavni događaj bio nogometni dvoboj HAŠK-a i mađarskog BAK-a, ali prvu je utakmicu ipak odigrao – Gradjanski. I to „sam protiv sebe“. Pri samoj svečanosti otvorenja, uoči dvoboja HAŠK-a i budimpeštanskog BAK-a, sučelile su se prva i druga momčad Gradjanskog. „Senatori“ su pobijedili sa 7:0. Ubrzo nakon toga i igrači Gradjanskog na neko su vrijeme preselili na maksimirsko igralište gdje su i trenirali. Purgerski je klub tada još bio tek mlada družina, samo devet dana ranije proslavio je svoj prvi rođendan dok je osam godina stariji HAŠK već bio u poziciji pribaviti i vlastito igralište.

Upravo su zagrebački akademičari, okupljeni u HAŠK-u, još 1911. godine osmislili, a godinu kasnije i proveli projekt gradnje sportskoga igrališta u tadašnjem rubnom dijelu grada. U potrazi za pogodnom lokacijom za izgradnju nogometnoga terena predstavnici HAŠK-a obratili su se nadbiskupu dr. Antunu Baueru koji je bio idejni pokretač izgradnje kasnijega sportskog kompleksa nadomak maksimirskoga parka. Nadbiskup Bauer je, kao rektor Zagrebačkoga sveučilišta, imao poseban osjećaj i za sportske aktivnosti unutar akademske zajednice. Stoga je tadašnjem HAŠK-u još 1912. predao u zakup zemljište na kojem je već iste godine napravljen nogometni teren.

Podno zapadne tribine bilo je poredano pet teniskih igrališta, a na jednom je od njih, točno na prostoru današnjega južnog tornja s liftovima, još 1927. godine odigran prvi službeni Davis Cup meč reprezentacije bivše Jugoslavije. Nadbiskup Bauer bio je naglašeno sklon i HAŠK-ovu rivalu Gradjanskom, kojem je pomagao u teškim razdobljima pa tako postao i svojevrsni prvi počasni predsjednik purgerskoga kluba.

Zagrebački su akademičari nogometne utakmice igrali u Maksimiru, dok je Dinamo, kao nastavak Gradjanskog, nastupao na starom igralištu u Koturaškoj ulici. Plavi su se tek 1948. godine preselili na maksimirsko igralište da bi u siječnju 1952. Izvršni odbor Grada Zagreba, uz potvrdu Vlade NR Hrvatske i Narodnog odbora Zagreba, predao cijeli kompleks u vlasništvo kluba.

Dinamo je tada, neposredno po preseljenju, na svoju inicijativu pokrenuo zahvate na obnovi igrališta: izgradio je manju betonsku tribinu na zapadu, a oko ostalih dijelova igrališta postavio nasipe za gledatelje. Gradnja stadionskoga kompleksa počela je 1953. godine po projektu arhitekta Vladimira Turine. Prvi su radovi podrazumijevali postavljanje atletske staze i izgradnju kompletne zapadne tribine. Sjeverna je podignuta 1955. godine, istočna 1962., dok je južna tribina dovršena 1969.

Građen etapno, stadion je u osnovnoj verziji dovršen 1974. godine postavljanjem nove električne rasvjete. Stari su reflektori preseljeni na stadion u Kranjčevićevoj. Novo je preuređenje uslijedilo uoči Univerzijade 1987. godine promjenom krova na zapadnoj tribini.

U ratno doba, kad su sve misli bile usmjerene ka obrani Domovine i kad su sportske aktivnosti bile u drugom planu, i sam je klub zapao u ozbiljne egzistencijalne probleme. Kako nije imao mogućnost održavanja stadiona, cijeli je sportski kompleks 1992. godine predao u vlasništvo grada Zagreba.

Velika rekonstrukcija stadiona zaživjela je i 1998. godine rušenjem stare i zidanjem nove sjeverne tribine te nadogradnjom gornje zapadne. Projekt je predvidio micanje atletske staze i spuštanje travnjaka, ali radovi su naglo obustavljeni u prosincu 1999.

U lipnju 2011. klupska je Uprava odlučila uložiti u gradsku imovinu pa je do 2013. obnovila i „ušminkala“ dio kompleksa: postavila je nove sjedalice, grijani travnjak, sustav za automatsko navodnjavanje, svijetloplavu umjetnu travu oko igrališta, moderni klupski hotel naziva „'67“ u čast slavnoj generaciji koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova, moderne svlačionice s vrhunskim uvjetima, kapelicu Svetog Josipa, brojna pomoćna igrališta s umjetnom travom od kojih je teren broj 7 dobio najviši Uefin certifikat za kvalitetu, tunel kojim igrači izlaze iz svlačionice na teren osvijetljen je plavim neonskim svjetlom, a zidovi ukrašeni fotografijama navijača i slavnih igrača iz klupske povijesti...

Prije postavljanja sjedalica kapacitet stadiona bio je 64.000 mjesta, dok je potom, računajući samo sjedenje, iznosio 35.123. Istočna je tribina, međutim, izvan funkcije nakon oštećenja u zagrebačkom potresu 2020. godine.

Travnjak je zasađen još 1951., a trajao je punih 58 godina, sve do 2009. i dvostrukoga koncerta grupe U2. Podloga nije izdržala dva uzastopna koncerta na punom stadionu, dan za danom, pa je uslijedila promjena travnjaka, a pritom ugrađeno i grijanje terena. Od ljeta 2018. na terenu je nova, hibridna podloga, kombinacija 70-postotne prirodne i 30-postotne umjetne trave.