Bi li doista došao u Zagreb i Cibonu u smiraju karijere kako je i sam najavljivao, bi li i nakon igračkih dana držao konce naše košarke, bio vođa izvan terena kao što je bio i na samome parketu, kako bi se uz njegovu karizmu razvijala i kako bi danas izgledala hrvatska košarka i naš sport općenito... Brojna su pitanja koja lebde i danas, dulje od tri desetljeća nakon strašne tragedije. Prije 31 godinu tragično je stradao Dražen Petrović, po mnogima najbolji hrvatski sportaš svih vremena. I danas, nakon toliko vremena, svatko od njegovih suvremenika sjetit će se gdje je bio i kako saznao vijest toga kobnog 7. lipnja 1993. godine...

Draženovo posljednje počivalište posjetit će i delegacija GNK Dinamo prevođena predsjednikom Velimirom Zajecom i članovima Uprave pri čemu će položiti vijenac i zapaliti svijeće.

Tko je imao sreću pratiti ga, rasti s njegovom košarkom, igrama, uživati u sportskoj euforiji kakvom je okupao grad Zagreb, u njegovim driblinzima, šutevima, ekshibicijama na parketu, u njegovoj karakterističnoj pojavi s „afro“ frizurom u plavome dresu s desetkom na leđima, morao je u sebi rasplamsati strast prema sportu.

Danas se i mi sa sjetom prisjećamo Dražena. A prisjećamo se i njegove ljubavi prema – Dinamu. Jer Dražen je bio – Dinamov navijač. Osamdesete su bile doba stvaranja snažne europske Cibone, zagrebačkoga sportskog pokreta koji je kulminirao dvama uzastopnim naslovima europskog prvaka 1985. i 1986. godine. Na njegovim je krilima Cibona postala i europski brend. I u Domu sportova i na maksimirskim tribinama vijorile su se i Cibonine i Dinamove zastave...

Zanimljiva je sekvenca koju je, na prvu obljetnicu Draženova tragičnog odlaska, u prvom broju magazina Košarka napisao novinar Milorad Bibić, koji nas je, nažalost, također u međuvremenu napustio. Bibić je prenosio riječi Draženova suigrača iz reprezentacije, Dina Rađe:

„Bili smo u Wroclawu na kvalifikacijama za prvenstvo Europe. Stojko i ja smo bili, dakako, za Hajduk. Dražen je govorio 'kako nemamo šanse jer će nam dečki dati barem tri komada'. Da, Dražen je navijao za Dinamo. Bili smo sva trojica u sobi. Odlučio sam te zvati svakih desetak minuta da čujem kako se kreće rezultat, budući da nismo mogli uhvatiti radio prijenos. Kada je Vlaović dao gol iz penala i Dinamo poveo s 1:0, Dražen nas je palio i govorio: 'Sad će brzo i drugi!'. A kada je Vlaović dao i drugi gol iz penala, Stojko i ja smo umrli od straha. Dražen nas je zafrkavao: 'Što je hajdukovci, nešto ste mi blijedi, da vam nije muka?!' Nisam te od straha više zvao da slučajno ne kažeš: 'Evo, dao je Vlaović i treći gol iz penala!'.“

Sve se to događalo u uzvratnoj utakmici finala hrvatskoga Kupa gdje je maksimirski klub lovio veliki zaostatak iz prvoga dvoboja u kojem je Hajduk pobijedio s 4:1. Ipak, nakon dva Vlaovićeva gola, Ardian Kozniku je, osam minuta prije kraja, smanjio na končanih 2:1.

„Tada smo Stojko i ja eksplodirali od sreće. Uhvatili smo dinamovca Dražena i bacili ga na krevet. Stojko i ja smo ga tada uništili, nije znao što se događa... Zamotali smo ga, vezali, iz te neobične poze s kreveta gledao je kako Stojko i ja slavimo trijumf Hajduka protiv Dinama u finalu Kupa Hrvatske.“

Prethodno je Dinamo ipak osigurao naslov prvaka za 1993. godinu, svoj prvi pokal u samostalnoj Hrvatskoj. Nažalost, Dražen nije dočekao samu proslavu naslova. Napustio nas je pet dana nakon derbija u Kupu i šest dana prije zadnjega prvenstvenog kola.

Dražen je, kako je prepričao novinar Neven Bertičević, najavljivao i povratak u Zagreb i Cibonu:

„Sve je želio znati, do zadnjeg poena. Kako je prošla Cibona, tko je postigao poene? Cibona je živjela u srcu Dražena Petrovića. 'Vratit ću se, jednom ću se vratiti. Barem na kraju karijere. Godina, dvije. U Cibonu'.“

Dražen Petrović za sva vremena, zauvijek u našim srcima! Dražen, Cibona i Dinamo...