Fudbalski savez Jugoslavije jednostavno je gumicom izbrisao Dinamov naslov prvaka i pripisao ga drugom klubu. Ove subote prošlo je točno 45 godina od utakmice u kojoj je nastao famozni „slučaj Tomić“.

Priča o Dinamovu naslovu prvaka osvojenom nakon pune 24 godine tek je djelomično točna, uvukla se kao jedna od stalnih mantri u prepričavanjima o zlatnoj generaciji maksimirskog kluba iako bismo mogli napisati i ovako: Dinamo je naslov prvaka 1982. osvojio nakon tri godine posta. Dakle, ne nakon 24 nego nakon tri...

„Slučaj Edmond Tomić“ i (ne)priznati Dinamov naslov prvaka za 1979. godinu nedvojbeno je jedan od najvećih skandala u povijesti jugoslavenskog nogometa. FSJ je nelegalnom odlukom doslovno oteo Dinamu i treneru Vlatku Markoviću naslov prvaka i pripisao ga Hajduku. Odluka je nelegalna zato što su je takvom proglasili i Komisija za propise FSJ i Sud udruženog rada pod čijom je ingerencijom bio nogometni savez. Obje su ove instance ustvrdile da je Dinamo prvak za 1979. godinu, ali FSJ nikad tu odluku nije proveo u svojem arhivu. I sama je Komisija za propise FSJ istaknula da odluka Izvršnog odbora Saveza kojom oduzima naslov Dinamu nema uporište u propisima. Dinamu je za pravo dao i nadležni Sud udruženog rada, ali pokal je u arhivima i do danas ostao pripisan Hajduku.

Na današnji dan, 12. kolovoza 1978. godine, Dinamo je u prvom kolu igrao protiv Rijeke u spornoj utakmici na Kantridi. Predstavnici maksimirskog kluba uoči dvoboja su uredno upozorili svojega suparnika na nepravilnost u zapisniku. Rijeka je u početni sastav protiv Dinama uvrstila Edmonda Tomića, igrača bez prava nastupa, pobijedila s 2:1, ali je nakon žalbe maksimirskog kluba rezultat preinačen u pobjedu Zagrepčana s 3:0 bez borbe. Riječkoga trenera Dragutina Spasojevića uredno je prije utakmice kontaktirao Dinamov tehnički direktor Zorislav Srebrić i zamolio ga da izdvoji Tomića iz sastava upozorivši da će se maksimirski klub u protivnom žaliti. Riječani su se oglušili na upozorenje, a Dinamo se, kako je i najavio, žalio.

Kako god, Tomić je, pri rezultatu 1:1, asistirao suigraču Damiru Desnici za pogodak za 2:1. Utakmica je, nakon Dinamove žalbe, registrirana u korist Zagrepčana. U to je vrijeme, dakako, vrijedio sustav s dva boda za pobjedu. Plavi su, službeno uključujući i bodove iz Rijeke, postali jesenski prvaci s dva boda ispred Hajduka. Tada je nastupio novi preokret. Odjednom je utakmica iz 1. kola „vraćena“ na onih 2:1 čime su dva boda „preseljena“ iz Dinama u Rijeku. S ta dva oduzeta boda Dinamo je pao na drugo mjesto s jednakim brojem bodova kao i Hajduk, ali uz nešto slabiju gol-razliku.

Sredinom travnja 1979. godine Izvršni odbor FSJ zatražio je stručno mišljenje svoje Komisije za propise, a ona je zaključila da je, sukladno pravilima, jedina moguća i jedina ispravna odluka registrirati utakmicu rezultatom 3:0 za Dinamo. Nakon toga uslijedio je paradoks: IO FSJ prvi put u povijesti odbacuje zatraženo mišljenje vlastite Komisije za propise, negira pravno stajalište i registrira utakmicu pobjedom Rijeke s 2:1. U takvim je okolnostima, dakle na izmišljenoj ljestvici koju je svojom nelegitimnom odlukom kreirao FSJ, Hajduk na kraju sezone bio prvi s jednakim brojem bodova kao Dinamo, ali uz bolju razliku pogodaka. Dinamo se potom obratio Sudu udruženoga rada u čijoj je nadležnosti bila i nogometna organizacija. Sukladno konačnoj sudskoj presudi iz 1983. godine, Dinamu je priznat naslov za 1979., ali ova odluka nikad nije provedena u arhivu FSJ.

Ovdje, dakle, nije riječ o pogrešno (ne)dosuđenom jedanaestercu ili pogrešno (ne)dosuđenom zaleđu kakvi su se uvijek događali u nogometnoj igri, već je riječ o izravnoj intervenciji sustava.