Nogometna vještina, šmek i golovi, a uza sve to i uglađeni, gospodski pristup začinjen pošalicama za vedro raspoloženje... U takvom ruhu pamtimo našega nenadmašnog i nikad zaboravljenog velikana purgerskog kluba. Ove subote, 1. ožujka, obilježili smo pune četiri duge i tužne godine otkako nas je zauvijek napustio naš dragi znameniti plavi napadač, trener, a ponajprije prijatelj, Zlatko Cico Kranjčar. Dinamova je delegacija tim povodom položila vijenac i zapalila svijeće na posljednjem počivalištu našega „plavog devet“ na Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju.

Delegaciju su predvodili njegov nekadašnji kapetan, današnji predsjednik Velimir Zajec, dopredsjednik Dubravko Skender i još dvojica predstavnika njegove generacije iz maksimirskih dana – Stjepan Deverić i Marko Mlinarić.

Poseban začin Kranjčarovu dojmljivom opusu, dakako, daje nezaboravni naslov prvaka 1982. godine kad je u proljetnoj sezoni, neposredno po povratku iz vojske, zabio 12 pogodaka u 17 utakmica pri čemu posebno svijetle dva gola u zagrebačkoj pobjedi protiv Crvene zvezde s 3:0 u utakmici kojom je Dinamo uzletio prema naslovu.

Za sebe je govorio da je s Dinamom u igračkoj karijeri osvojio dva naslova prvaka: onaj iz 1982., ali i tri godine ranije kad je sudskom odlukom u „slučaju Tomić“ plavima pripao pokal za 1979., ali taj naslov nije uveden i u arhivu nogometnoga Saveza već je i dalje pripisan Hajduku. S plavima je dohvatio i pokal pobjednika Kupa 1980. i 1983.

U maksimirskom je klubu bio od svoje devete do 28. godine, dakle – gotovo puna dva desetljeća. Uz taj staž kasnije su se nadovezala i tri trenerska mandata na plavoj klupi.

Rođen je 15. studenoga 1956. godine u Zagrebu, za Dinamo je u razdoblju od svoje premijere u prvoj momčadi u koju ga je na proljeće 1974. uveo trener Mirko Bazić do zimske pauze u sezoni 1983/'84. odigrao 301 natjecateljsku utakmicu uz 121 pogodak. Dodamo li tome i prijateljske dvoboje, ukupna je brojka 556 odigranih utakmica i 256 golova čime drži peto mjesto na ljestvici igrača s najviše nastupa u klupskoj povijesti. Ispred njega samo su Dražen Ladić s 802 nastupa, Marko Mlinarić sa 613, Srećko Bogdan s 595 i Miroslav Mirko Kokotović s 559.

Dinamo je napustio na proljeće 1984. i prešao u bečki Rapid s kojim je osvojio dva naslova prvaka i tri pokala pobjednika Kupa. Štoviše, s Rapidom je 1985. godine bio finalist Kupa pobjednika kupova. U finalu ih je svladao engleski Everton.

Već smo isticali da nekoliko osnovnih “lajt motiva” krase Kranjčarovu dojmljivu igračku i trenersku karijeru: jedan je od glavnih autora Dinamova furioznog proljeća 1982. godine, bio je kapetan u prvoj utakmici hrvatske reprezentacije u modernoj povijesti, u trenerskoj je ulozi vodio maksimirski klub do dvije dvostruke krune upisavši uz to još jedan naslov prvaka, dvaput je uveo Dinamo u skupinu Lige prvaka, a kao izbornik odveo je reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj.

Pored pomoćnog terena na maksimirskom stadionu ponosno stoji stilizirana pločica s karakterističnom fotografijom uz sažeti opis bogate biografije i gordi natpis: Zlatko Cico Kranjčar. Na terenu koji nosi naziv našega omiljenog „plavog devet“, danas niču neki novi naraštaji, budući nositelji Dinamove igre...