S nepunih 18 je debitirao, kao tinejdžer je i zabio prvi pogodak, ali i navukao kapetansku vrpcu... Nekadašnji proslavljeni Dinamov kapetan i kasniji redatelj igre znamenite „vatrene generacije“ na njezinu putu do bronce na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, Zvonimir Boban ovoga je petka, 8. listopada, navršio 53 godine i GNK Dinamo ovom mu prilikom od srca čestita rođendan i želi sve najbolje.

Desetka na leđima i kapetanska vrpca oko ruke pomalo su amblematska slika s prijelaza iz osamdesetih u devedesete, slika koju ponajprije pamtimo po poznatim događajima iz 13. svibnja 1990. i nikad odigrane utakmice protiv Crvene zvezde.

U Dinamovu je  školu došao još kao 15-godišnjak, slijedio stope starijeg brata Dražena, tada također iznimno darovitoga mladog nogometaša. Štoviše, mlađi Boban svoj je premijerni nastup u dresu seniorske momčadi plavih začinio – pogotkom. Ili preciznije – pogocima. Debitirao je 12. prosinca 1985. godine u prijateljskoj utakmici protiv Radnika u Velikoj Gorici kad su plavi pobijedili s 5:3. Boban je bio dvostruki strijelac. Na prvi je službeni nastup čekao još tri. Premijerni je pogodak u službenim nastupima postigao u rujnu 1986. kad je Dinamo upravo njegovim golom svladao Budućnost iz Podgorice, tadašnjeg Titograda, s 1:0. Mrežu je zatresao u 37. minuti u pomalo „netipičnom“ dresu – s brojem 6 na leđima.

U Dinamu je do ljeta 1991. godine upisao 111 službenih nastupa uz 43 pogotka. Dvaput je s plavima bio jugoslavenski doprvak... I sam je oproštaj bio pomalo simboličan: utakmica zadnjega prvenstvenog kola u kojoj je Dinamo u gostima u Ljubljani svladao Olimpiju s 3:1 bio je ujedno i Bobanov oproštaj od maksimirskog kluba, ali i – Dinamov oproštaj od jugoslavenske lige. A, sam je Boban baš toga dana bio posebno raspoložen: oprostio se tako što je u prodoru prošao dvojicu braniča i lansirao loptu u same rašlje za vodstvo Zagrepčana... U tom je svom završnom činu u plavome dresu bio i asistent za nova dva gola.

Samo koji mjesec kasnije, tada već kao igrač Milana na posudbi u Bariju, zaigrao je – protiv Dinama. Bari je u prijateljskoj utakmici na svom terenu pobijedili s 2:1, a Boban pritom bio dvostruki asistent. Utakmica je imala humanitarni karakter u akciji za djecu Hrvatske.

Iz maksimirskog opusa posebno pamtimo brojne maestralne asistencije i pogotke iz slobodnih udaraca, pogotovo onaj za vodstvo protiv Atalante s 1:0 u dvoboju u kojem su Talijani na kraju ipak slavili izjednačivši iz jedanaesterca.

Poseban začin njegovu opusu u Dinamu ipak je nezaboravni spektakl na oproštaju od igračke karijere. U veličanstvenom je oproštaju 7. listopada 2002. godine Maksimir „svijetlio u Bobanovim bojama“: na tribinama su na svakom sjedalu bile uzdignute ukrasne vrećice s brojem 10, na jednoj tribini u Dinamovim, na jednoj u Milanovim, a na jednoj u bojama hrvatske reprezentacije. Bio je to spektakl u kojem su se u revijalnoj utakmici sučelili „Dinamo 80-ih“ i „Milan 90-ih“ pri čemu je Boban za svaku momčad zaigrao po jedno poluvrijeme. Reviju je upotpunio i ogled „vatrenih“ protiv svjetskih zvijezda. Bio je to dan kad je Zvonimir Boban otišao u igračku mirovinu uz – ovacije Maksimira.