Preminuo Dragan Bošnjak

Bio je žustar, silovit i oštar defenzivac gromovita udarca i – dječjeg lica. Tako ćemo pamtiti Dragana Bošnjaka, sjajnoga, simpatičnoga i dragog člana naše plave oitelji, maksimirsku osicu koji je istodobno bio i „fantasista i radilica“, jedan od generatora Dinamove slavljeničke sezone 1982. godine. Bošnjak nas je, nažalost, zauvijek napustio u srijedu, 27. ožujka, u rodnoj Kanjiži u svojoj 63. godini.

  Rođen je 19. listopada 1956., prve nogometne korake načinio u Potisju iz Kanjiže da bi ubrzo pristupio tada jakom subotičkom Spartaku i već kao 16-godišnjak debitirao za prvu momčad. Punu je afirmaciju dočekao u Vojvodini da bi nakon tri i pol prvoligaške sezone potpisao za Dinamo.

  U Maksimiru se skrasio u zimskom prijelaznom roku, 15. siječnja 1980. godine, i baš je njegov dolazak koincidirao s naglim rezultatskim uzletom cijele momčadi. Plavi su već 1980. godine osvojili Kup pobjedom protiv Crvene zvezde u dvjema finalnim utakmicama u kojima je, dakako, bitnu ulogu odigrao i sam Bošnjak. Uslijedio je naslov prvaka 1981/'82., a sezonu kasnije i novi pokal pobjednika Kupa finalnim okršajem protiv Sarajeva, 3-2.

  Štoviše, Bošnjak je bio u temelju Dinamova naslova 1982. Odigrao je 30 od ukupno 34 prvoligaška kola u toj sezoni, predstavjlao je prvi obrambeni blok, čvrsti bedem u veznom redu. Uostalom, trenutak kad je Dinamo na raketni pogon uzletio prema naslovu prvaka bio je u drugom proljetnom kolu u maksimirskoj pobjedi protiv Crvene zvezde 3:0, a s novinskih je stranica tada stršao naslov: „Tko je najbolji? Zajec, Hadžić, Vlak, Mlinarić, Kranjčar, Cerin, Bošnjak?“

  U Dinamu su ga trenirali Vlatko Marković, Ivan Đalma Marković, nakratko Rudolf Cvek, potom Miroslav Ćiro Blažević, Ivo Šušak, Rudi Belin i ponovno Vlatko Marković. Nakon maksimirske je epizode nastupao za vinkovački Dinamo, danas Cibaliju, potom za španjolski Figueres i ponovno Spartak.

  Godinu i pol dana prije dolaska u Dinamo Bošnjak je postao prvak Europe u dresu mlade jugoslavenske reprezentacije. U dvjema su finalnim utakmicama pobijedili tadašnju DR Njemačku, bilo je 1:0 u gostima u Halleu i potom 4:4 u uzvratu u Mostaru. U tim su dvobojima igrala i dvojica kasnijih Bošnjakovih suigrača u Dinamu: Srećko Bogdan i Velimir Zajec, a zvijezda je bio Vahid Halilhodžić, kasniji Dinamov trener, koji je zabio pobjedonosni gol u gostima i potom čak tri u uzvratu.

   Bošnjak je bio svestran igrač, ordinirao je cijelim terenom, od zadnjega reda do napadača. U počecima je gravitirao napadu, igrao i krilo, a ponekad i braniča... Tako je, primjerice, u Spartaku počeo na krilu, u Vojvodini igrao u špici dok ga trener Todor Veselinović nije povukao u sredinu, a Ćiro Blažević u Dinamu smjestio u ulogu zadnjega veznog.

  „Volim igrati korektora iza veznih igrača, zatvarati obranu kada netko od braniča ode naprijed. Glavna mi je zadaća pokrivati prazan prostor kada Zajec ili Mustedanagić krenu u ofenzivu“, govorio je Bošnjak opisujući vlastitu ulogu.

  „Nosio sam na leđima broj četiri. To i jest mjesto koje mi je najdraže, koje mi najbolje leži. To je onaj zadnji vezni. Ali, po potrebi rado krećem i prema naprijed. Kažu da imam dobar udarac pa ponekad i udarim put mreže. Nisam imao posebnih zadataka, nisam bio 'flaster' i ne volim to. Ja sam onaj između srednjaka, braniča i vezista, mogu u solo akciji daleko naprijed.“

  Sjajan pristup nogometu i suigračima ilustrirao je u davnašnjem razgovoru s novinarima:

  „Pljesak Maksimira daje mi nova krila, novi polet, moj trening još je intenzivniji... Došao sam, ako mogu tako reći, s nekim 'lala-nogometom', fino, natenane, polako... Pokret odozgo, pokret odozdo, sve u stilu. Uz Zajeca, Mustedanagića i Mlinarića ja sam našao isti dah, istu dušu, isti korak. Moja je računica bila čista: ako se oni mogu prilagoditi meni, ja moram, još više, njima.“

    GNK Dinamo i ovim putem izražava sućut obitelji Dragana Bošnjaka. Neka mu je vječna slava i hvala.